Kineska kaligrafija
Kineska kaligrafija je drevna vještina pisanja kineskih znakova kineskim kistom po poroznom 'rižinom' papiru. Na kaligrafiju se u Kini gleda kao na vrhunsku umjetnost koja predstavlja neposredan izražaj duhovne budnosti kaligrafa, dakle, zorna je manifestacija njegove/njezine energije, karaktera i emocija. Kaligrafija je jedna od najugodnijih vještina koju čovjek sebi može darovati. Stoga ne čudi da je upravo kineska kaligrafija najrašireniji hobi kojim se bave ljudi svih socijalnih statusa i profesija onkraj kulturnih barijera.
Očigledne su koristi od prakticiranja svih tradicionalnih kineskih vještina. Na fizičkoj razini, osnažuje se imunološki sustav, pospješuje se fleksibilnost i snaga, relaksira um i tijelo, usporava starenje, poboljšava optok krvi i limfe. Životna energija buja i nesmetano razbuđuje, i kultivira, kako naš um tako i naše tijelo. Na duhovnoj razini, povezujemo se sa svojim sebstvom, uz ostvareni sklad tijela i duše uživamo plodove unutarnjeg mira i zadovoljstva. U doslovnom smislu, postajemo budniji, življi, lucidniji.
U kaligrafiji, strpljenje i fluidna usredotočenost na detalj su puno važniji od umjetničkog talenta. Štoviše, akcent je na disciplini i užitku pisanja, a tek supsidijarno na postizanju dopadljivog rezultata. Kineska kaligrafija, baš kao i taijiquan (qigong), traže mir u pokretu, što je posve u skladu sa ishodišnim postulatom Daoizma o harmoniji suprotnosti. Međutim, tko poželi kročiti stazom kaligrafije, mora najprije pronaći dobrog majstora. Naime, riječ je o živoj tradiciji koja se tisućama godina prenosi s učitelja na učenike kako se ne bi izgubili temeljni principi. Put kaligrafije i put prirode dijele iste principe. Vjeruje se da dobri kaligrafi, zbog svega ovdje pobrojanog, dožive duboku starost i to je sasvim sigurno jedan od ponajvažnijih razloga njezine goleme popularnosti.
Kinesko pismo
U osnovi je ideografsko. Prvi znakovi se pripisuju službeniku-zapisničaru legendarnog Žutog cara (2900 – 2700 pr. Kr.), koji je proučavao prirodne fenomene: raznolike oblike sjena drveća, tragove ptičjih kandža i druge intrigantne životinjske pomake. Sustavni zapisi kineskog pisma stari su oko 3300 godina. Zapis se dovodio u vezu s nebeskim počelima, i bio je svet artefakt, koji je budio poštovanje (u smeće se nije bacao, nego je spaljivan). Višeznačnost je veliko bogatstvo kineske literarne tradicije. O znanju pisca i proučavatelja ovisi interpretacija. Kineski znakovi su jedino preostalo logografsko pismo u upotrebi na svijetu.
Velika prednost ideografskog pisma sastoji se u tome što ideogrami nisu striktno glasovno određeni, pa ih svatko može čitati u svom narječju. Upravo zbog svog ideografskog karaktera, kinesko je pismo moglo prodrijeti na područje Japana, Koreje, Vijetnama i dr., gdje je doživjelo stanovitu prilagodbu. Nakon prvog ujedinjenja carstva, u razdoblju dinastije Qin (221 – 206 pr. Kr.), i političke centralizacije, formirao se zajednički pisani jezik, razumljiv u područjima s različitim narječjima. Negdje oko nove ere, za vladavine Han dinastije, pisanje nekih komponenti je pojednostavljeno; tako da radikali (primitivne slike-simboli), njih 214, mogu biti pisani samostalno, ili kao dijelovi novih znakova za nadogradnju značenja.
Čitanje i pisanje je bio privilegij društvene elite, obrazovane klase (literata). Da bi se uspješno položio ispit za prijem u državnu službu bilo je potrebno provesti mnoge godine u svladavanju čitanja, pisanja i izučavanja kanonskih tekstova (Knjiga poezije, Yijing, Daodejing, Konfucijevi analekti, unutarnji klasik Žutog cara i dr.). Poezija, slikarstvo i kaligrafija predstavljali su najviši stupanj umjetničkog izražavanja i sebekultiviranja. Nepismeni, i oni polupismeni, koji do konca XIX stoljeća čine približno 80 – 90 % kineske populacije, stjecali su i prenosili neophodna znanja usmenom predajom (pjesme, brojalice, mudre izreke velikih majstora).
Reforma kineskog pisma koja je provedena u drugoj polovici XX stoljeća ide za tim da se znakovi sustavno pojednostavne, te donekle smanji njihov broj (jer su mnogi zastarjeli, i više se ne upotrebljavaju). Tom je prilikom pojednostavljeno 2236 znakova. Treba znati da neki kineski rječnici broje čak do pola milijuna znakova, no, za temeljnu komunikaciju dovoljno je tek njih četiri do pet tisuća.
